Moje iskustvo kampa na Pašmanu započelo je kad sam kročila na taj čudesan otok. Došla sam na kamp s nekim brigama i mislima koje su isparile čim sam vidjela prijatelje koji su me čekali pred trajektom. Došla sam tamo umorna od posla, ispita i ljudi. Bila sam i duhovno umorna. Vjerovala sam da uopće nemam više što dati Isusu i ljudima. Prvi put sam na Pašmanu bila prije dvije godine i svidio mi se koncept razmatranja, ali ove godine mislila sam da sam prazna za to i da se ne mogu više toliko dati u meditaciji.
Naravno da sam bila u krivu. Cijeli tjedan prošao je u miru i skladu kakav samo u tom čudesnom samostanu postoji. Bila sam svjedok žive Božje ljubavi dok sam gledala kako Isus mijenja srce svakoga od nas. Svaka misa i pričest bile su čudesne. Svako čitanje i evanđelje imalo je smisao. Vidjela se ta promjena na ljudima. Prvi dan kad si pružamo ruke i stidljivo se upoznajemo, a zadnji dan se ne možemo pustiti iz zagrljaja pa nas 20 ode zajedno na trajekt gdje nastavljamo slaviti Isusa među ljudima i družiti se na obali, a zatim se ponovno teško rastajemo i planiramo kada ćemo se vidjeti u Osijeku. Duhovno iskustvo koje sam imala zapravo me iznenadilo jer sam se osjećala nespremnom za molitvu. Razmatrala sam i osluškivala cvrčke, zapuhivao je povjetarac i u jednom sam trenutku postala svjesna Isusove prisutnosti. Osjetila sam kako Isus sjedi pored mene i drži me za ruku. Po njegovom pogledu i načinu na koji me držao znala sam da čeka da mu progovorim. I stvarno jesam, prvi put nakon dugo vremena, otvorila sam mu potpuno svoje srce i povjerila mu se oko svega što me mučilo u zadnjih par godina jer ranije nisam mislila da su moje misli i brige važne. Osjetila sam Njegovo prihvaćanje i razumijevanje. Neopisivo lijepe emocije kakve samo u Božjem prisustvu možeš osjetiti. Njegova prisutnost me oživjela. Osjetila sam život u sebi. Kad smo On i ja popričali, onako prijateljski, i kad sam upile te emocije, otvorila sam oči, a direktno ispred mene našlo se – što drugo nego raspelo. Takav Bog, ranjen, krvav, ostavljen, nepravedno osuđe, drži mene za ruku i sluša moje jade. Moj Bog mene drži i nikada me neće pustiti. Zapravo sam od Njega dobila sve za čime sam čeznula i što sam očajno htjela dobiti od svijeta. Sada znam da kad god me nešto muči ili želim podijeliti nešto lijepo da prvo trčim Njemu pa onda ostalima. To iskustvo još uvijek mi odzvanja u srcu. Moj Bog je na Pašmanu bio u svakoj igri stolnog tenisa, u kupanju nakon silaska s brda Ćokovca na kojem se nalazi samostan u kojem mi srce posebno kuca. Bog je bio s nama dok smo plesali bosi, u bezbrojnim zagrljajima i smijehu, u prekrasnim porukicama tajnih anđela. Svaki trenutak na kampu bio je iskren. To je mjesto gdje nema pretvaranja. Cjelonoćno klanjanje kojem negodujemo, a kada dođe kraj ‘smjene’ ne želiš otići, već zauvijek ostati s Njim.
Prije dolaska na kamp nisam znala što očekivati, a na kraju sam shvatila da moja očekivanja ovdje nisu važna jer Božje su ideje nedostižne čovjekovom umu.
I za kraj o Pašmanu: ovaj kamp nije samo za ‘predobre vjernike’, duhovno izgrađene ljude, ljude koji idu u crkvu svaki dan. Da je tako, ja prva ne bih imala tamo što raditi. To je mjesto za svaku dušu i terapija za svako srce jer kako On kaže: „U domu Oca mojega ima mnogo stanova.“ I u ovom kampu usitinu je tako.
Ivana Boras, 24
P.S. Ako i ti želiš podijeliti s nama na koji te način Bog dotaknuo kroz SKAC-ove programe i što je učinio u tvojem životu, slobodno nam pošalji svoje svjedočanstvo na skac.osijek@gmail.com
