„Evo djeda!“
„Moje ime je Danijel i dolazim iz Osijeka. Kada mi je sestra rekla da SKAC Osijek planira organizirati inicijativu Umjesto njih, odmah mi je srce zaigralo. Znao sam da se moram priključiti,“ započinje svoje svjedočanstvo volonter Danijel Zekić.
„Prijavio sam se kao volonter i dok smo dijelili majice i lampione mladima, iako je bilo dosta hladno, osjećao sam radost i ponos što mogu biti dio ove velike inicijative.
Kada smo počeli formirati Kolonu sjećanja, primijetio sam jednog starijeg gospodina koji je sa zanimanjem gledao prema majicama s imenima poginulih i nestalih branitelja. Prišao sam mu i pitao mogu li mu kako pomoći. Rekao mi je da traži ime svoje majke. Odgovorio sam mu da nas ima 2.656 i
da će ju teško pronaći, ali sam mu poželio sreću.
Kasnije sam ga ponovno vidio u Koloni – s ponosom je nosio majicu s imenom svoje majke. Taj prizor me duboko dirnuo. Tada sam shvatio koliko je ova inicijativa vrijedna i koliko znači ljudima koji su izgubili svoje najmilije. Na taj način barem malo ublažavamo njihovu tugu i bol.“ „Također,“ nastavlja Danijel, „dok smo hodali, mnogi su ljudi stajali sa strane i tražili imena svojih bližnjih. Jedan čovjek, u četrdesetima, sa suprugom i djecom, iznenada je povikao: ‘Evo djeda!’ i potrčao prema osobi koja je nosila majicu s imenom njegova djeda. Zagrlio ju je i poljubio. Taj trenutak bio je nevjerojatno snažan. Osjetio sam koliko ti ljudi čeznu i pate za svojim najmilijima te koliko je zapravo velika žrtva Vukovara.“
„Hodajući umjesto njih, u meni se probudilo duboko suosjećanje sa svima koji su izgubili svoje najbliže u obrani grada. Osjetio sam i snažnu želju da kao mladi čovjek radim za dobro naše Hrvatske – kako bi oni koji su dali svoje živote za nju bili ponosni na nas.“
